AUTOR: SRĐAN JOVANOVIĆ MALDORAN 
Po nekima, reč „obrazovanje“ predstavlja „lik božiji u čoveku“. Ipak, kako činjenice govore, oni koji se busaju u svoje religiozne grudi vrlo često kubure sa pismenošću, a pritom su i neopisivo neobrazovani. I isto koliko su Demokratska Republika Kongo i Demokratska stranka Srbije demokratske, ili je Velimir Ilić magistar, a Vojislav Koštunica doktor, isto koliko se narod bilo šta pita u Narodnoj Republici Kini, i isto koliko bogovi postoje, toliko je i klerofašistička grupacija Obraz – obrazovana.
Pogled na njihov sajt dovoljan je da pokaže ko su: sve je obojeno religijskim i nacionalnim tonovima, sa obaveznom ideološki baziranom polupismenošću (srBski obraz, SrBkinje i sl.). Na pitanje zašto Obraz, ova grupacija odgovara citatom jednog – pogodićete – sveštenika: „Neka nam škola bude sa verom, politika sa poštenjem, vojska sa rodoljubljem, država sa Božijim blagoslovom. Neka se svaki vrati Bogu i sebi; neka niko ne bude van Boga i van sebe, da ga ne bi poklopila jeziva tama tuđinska, sa lepim imenom i šarenom odećom. Neka se svak, ko je srbski rodoljub, pašti (trudi) da zadobije Carstvo Nebesko, kojim se jedino može održati carstvo zemaljsko na duže vreme.“ Škola sa verom, pak, nije škola već institucija indoktrinacije, država sa božijim blagoslovom je teokratija, vojska je sama po sebi civilizacijska sramota, dok politika sa poštenjem nikada neće postojati. Retko ko uspe sve da shvati pogrešno. Obrazovci su, očito, među takvima.
„Bogoljublje i rodoljublje“ je prvo od „osnovnih načela“ koje prate ovi klerofašisti. „Pravoslavno bogoljublje i srbsko rodoljublje jesu preduslovi postojanja srbskog naroda i njegove bogate i snažne Države Srbije“. Naravno, preduslovi postojanja bilo kakvog naroda nemaju veze sa religijom, a vredi podsetiti da su Srbi, kao i svi Sloveni, pre hrišćanstva bili pagani. „Bez zdrave hrišćanske duhovnosti nije moguće zdravo srbsko društvo“, kažu dalje Obrazovci. I opet, samo bez spiritualnih nonsensa je moguće zdravo društvo. „Zašto je najslavniji period srbske istorije bio u vreme Svetih Nemanjića? Samo zato što su tada svi Srbi bili pravoslavno pobožni. Tada su svi Srbi bez izuzetka – od Vladara do ratara i od radnika do ratnika – verovali u Boga Živog i Istinitog i upravo zato su postali naši Sveti Preci. Srbija je tada bila bogata i snažna, berićetna i srećna zato što je nisu kvarili bezbožnici i sektaši“. I ako zaboravimo činjenicu da je Stefan Nemanja kršten u katoličkoj crkvi, iz ovog citata, čini se, nekolicina ateista – bezbožnika – kao i minorne religijske nepravoslavne grupe „kvare Srbiju“. Da mi je samo znati – kako? No, argument ne očekujte od Obraza. Jer niti jedan nećete naći na sajtu! Među „osnovnim smernicama“, Obraz govori kako je „za pravoslavnu pobožnost umesto ateizma i sektaštva“, valjda misleći kako je sekta i ateizam ista stvar. Vredi podsetiti Obraz kako je hrišćanstvo počelo kao jedna majušna sekta za koju nikoga nije bilo briga. No, za to je ipak potrebno poznavanje istorije, a i pismenost, kako bi se knjige, ipak, pročitale. Ni to ne ide Obrazu od ruke. Obraz je „za školu sa verom umesto ateističkih laži“, jer je, valjda, nauka laž, a čikica na nebu – istina.
Onima koje smatraju „sektašima“, Obraz nalaže sledeće: „Zloverje koje upražnjavate i širite jeste jedna od najgorih pošasti koje su se ostrvile na srbski narod u ovim smutnim i raspetim vremenima. Srbstvo je danas preplavljeno sa više od trista sekti; zbog vašeg antihrišćanskog delovanja svakodnevno se razaraju srbske porodice, uništava duhovno i telesno zdravlje ljudi, vrše stravična ubistva i samoubistva.“ Ti „antihristi“, na nivou sveta, doneli su nam sijalicu (antihrist Tomas Edison), koncept otvorenog društva (antihrist Karl Poper), nove koncepte u evolucionom shvatanju sveta (antihrist Ričard Dokins), sociologiju (antihrist Ogist Kont), psihoanalizu (antihrist Sigmund Frojd), vrhunac borilačkih veština (antihrist Brus Li)… mogli bismo nabrajati do besvesti. Sram da ih bude, šta reći.
A u zemlji u kojoj nastaje ovaj tekst, u Češkoj Republici, ostaje samo jedna misao – kako obrazovaca u njoj nema, a obrazovanja ima, i kako je Češka jedna mnogo funkcionalnija, uspešnija i bogatija zemlja. Po rezultatima istraživanja iz 2009, više od tri četvrtine ljudi čine bezbožnici, ateisti. Sabrati dva i dva je lako. Ali ne obrazovcima. U školi u kojoj predaje potpisnik ovih redova, dva plus dva čine četiri, a škola nije ona „škola sa verom“ koju obrazovci traže, već je poprilično „bezbožnička“.
Možda obrazovci „veruju“ da su dva i dva – pet. Šta da se kaže – neka im je Bog u pomoći. A kako isti ne postoji, zaključak je jasan. Niko im ne može pomoći.
Izvor: Danas 




Čitalac na ovom sajtu ima priliku da sazna i kuriozitet da je “uravnilovku”, kako otac Srba naziva borbu za ravnopravnost žena, izmislio – Staljin, pa pojašnjava: “Mislim da upravo ovi pokreti, koji pokušavaju da trguju ljudskim vrednostima, prave od žene roba ili slugu. Jer, ko je taj koji će reći jednoj ženi, majci, baki, ‘ti nisi srećna što služiš muža i porodicu. Tebi je mozak ispran. Oslobodi se i nađi sebi posao, zarađuj, budi nezavisna, pa ćeš biti mnogo srećnija nego sada!’. Gospod je stvorio ženu kao pomoćnicu čoveku. Možemo li mi da izmislimo neku novu svrhu za ženski rod?”
Unatoč Hristovom pacifističkom apelu o okretanju drugog obraza, Crkva nema ništa protiv smrtne kazne, smatrajući to pravom iz delokruga države, kao ni protiv ubistva, u slučaju “odbrambenog rata”. Ni desetine čitalačkih pitanja glede stava o izručenju sunarodnika, haških optuženika, nisu uspela da iz svetih otaca istisnu više od “niko nije kriv dok ga ne osude” i naivnog “a zašto im ne sude u odsustvu, ako imaju dokaze”.

Od kada je despot Stefan Lazarević 1403. godine dao Beogradu status prestonice, u čast obnove i napretka, grad je kao svoju slavu uzeo Vaznesenje Gospodnje – Spasovdan. Ova stara zavetna Slava simbolično ukazuje na uzdizanje – vaznesenje Grada iz pepela i neuništivu nadu i veru u budućnost. Ona predstavlja izraz duševne i moralne snage naroda prekaljenog u slavnoj prošlosti, postojanog u sadašnjosti i ponositog pred budućnošću. Pod pritiskom mnogih neprijatelja i velikih društvenih promena, praznovanje gradske Slave je povremeno prekidano, ali i obnavljano, izdržavši tako najtežu probu vrednosti – probu vremena.
Praznik Vaznesenja Gospodnjeg, ili kako je u narodu uobičajeno, Spasovdan, jedan je od deset praznika posvećenih Hristu. Vaznesenje spada u pokretne praznike – uvek pada u četvrtak, četrdeset dana posle Vaskrsa, a deset dana pre Duhova. Po hrišćanskom učenju, posle Vaskrsenja, Hristos je boravio na zemlji sa učenicima četrdeset dana, javljajući im se, učeći ih i, naročito, učvršćujući im veru posle Golgote i raspeća. Sam čin Vaznesenja zbio se u Vitaniji, selu na istočnoj padini Maslinske gore, udaljenom dva kilometra od Jerusalima, na putu za Jerihon. Toga dana se završio Hristov boravak na zemlji, radi spasenja i iskupljenja ljudskog roda. Hristos se pred apostolima, blagosiljajući ih, vazneo na nebo i seo sa desne strane Boga Oca. Posle toga se apostolima vratila njihova vera, radost i hrabrost.
Koliki su značaj Srbi pridavali ovom prazniku, vidi se i po tome, što je najveći istorijsko-pravni dokument srpske sredenjevekovne države, čuveni Dušanov zakonik, obnarodovan na Spasovdan 1349. godine, a dopunjen takođe na Spasovdan, 1354. godine. Na proslavi Spasovdana, 1939. godine, grad Beograd je odlikovan najvišim ratnim odlikovanjem – Karađorđevom zvezdom sa mačevima IV stepena. Vredno je pomenuti da je Vaznesenska crkva, sagrađena kao gradska 1863. godine, sačuvala originalni barjak Uprave grada Beograda. Na barjaku od crvenog brokata, sa jedne strane je ikona Vaznesenja Gospodnjeg i, slovima od zlatnih niti, natpis: Opština grada Beograda 1938. a sa druge strane, ikona Svete Petke i poruka: Ko krsno ime slavi – onom i pomaže. Iz ove crkve, koja čuva gradsku Slavu, 1992. godine ponovo je krenula litija kojoj je načalstvovao Njegova svetost Patrijarh Pavle.






